Bejaše to jedan ponedeljak godine 2010 kad prvi put čuh reč Vipassana. Buenos Aires, noć, milonga, i za stolom sasvim slučajno upoznajem devojku koja živi u Americi a naše gore list. Sitno ćaskanje, smeh, argentinsko vince ugrejalo lice, i priči nikad kraja. Tamo pred kraj večeri, kad je djeva skapirala da kao trkački bajker naginjem po krivinama duhovnosti, reče; mislim da bi trebao da probaš Vipassana meditaciju. Zašto? odgovorih pitanjem. Mislim da će ti se svideti, ti si pomalo hard, Vipassana je hard, sigurno ćete kliknuti, reče ona i otpi gutljaj vina. A koja je šema ta Vipassana?, upitah ozbiljno zagrejan. Pa ono, deset dana ćutanja, pošćenja i 80 ljudi meditiraju od 4h ujutro do 21h u noć, reče ona i u tom priđe zalizani argentinac i odvede je na ples.
Ma to je neka sekta, pomislih onako hrišćanski i otkačih misao da luta po praznini prošlosti.
Godina 2013, juli a u Buenos Airesu hladan vazduh ujeda kao iz razjapljenog zamrzivača. Gastritis me prži već dve nedelje, desna ruka bolno visi o ramenu, potrošeno koleno probada te ne mogu ni u štenju poći da ohladim misli. Sedim sam u sobi kao Ruski umobolnik i postavljam si pitanja zašto i kako…Palim komp, kao malo bih da surfujem netom ali posle deset minuta pada sistem kod komšije od kojeg svlačim signal. Ovako izgleda kraj pomislih i bacih se na krevet. Razapet kao morska zvezda buljim u plafon, motam misli kao rolnu crnog belog filma, a onda sa dalekih planeta doleti reč Vipassana. Prihvatam misao ali ne reagujem i sklapam oči. Zaspah.
Ujutro se budim, reč Vipassana vibrira pred očima, spremam mate čaj i sedam za komp. Komšija popravio ruter. Nalazim Vipassanin sajt, popunjavam aplikaciju i u roku od 7 dana stiže odgovor da sam primnjen na desetodnevni kurs.
Dvadeseti oktobar godine 2013. odlazim za Brandsen u Vipassana centar otvorenog srca ali usran kao golub. Jebi ga ipak deset dana u šutnji i bez mrsne klope nije zezanje. Kupujem čokoladu na usputnoj pumpi, proždirem je u autu kao da je poslednja, lažem sebe kako mi trebaju zalihe masti.
Parkiram auto na šljunkovitoj površini i ulazim u Vipassana centar sagrađen u bespuću; svuda okolo mir, tišina, nekoliko tek sagrađenih hangara neprirodno su štrčali sa zelene poljane.
Banjavam kao hajduk u prostoriju za prijem; ćelav, ogroman i ramena mi blago podignuta kao da sam došao po reket. Zaposleni volonteri nemo me gledaju, smeškaju se, daju mi formular u ruku i odlaze. Završavam tehnikalije, uzimaju od mene novčanik i mobilni telefon, pakuju ih u vrećice roze i plave i odvode me u džinovsku spavaonu, istovetnu kao u kasarni. Likovi živopisni raznijah godišta nadiru u spavaonu nasmejani i vedri kao da smo došli u centar gde besplatno dele pečenje, pivo i vutru. A-ha, pomislih, ovde će belaja biti.
Iste večeri nas odvode u salu gde nas 40 muških čeljadi po zadnji put razmenismo poglede sa četrdeset ženki. Osoblje se uljudno predstavilo, upoznaše nas sa pravilima i kodom discipline za koji smo se svi unapred složili da ćemo bespogovorno poštovati. Reklo bi se ništa strašno: zavet ćutanja i bilo kog vida komunikacije, uključujući i onu ceduljama i pogledima, bez dodirivanja takođe, nema čitanja literature, nema zapisivanja beleški, no any toxins, no klopa na kvarno. Ustajanje u 4h ujutro, meditacija do 6h, zatim doručak i odmor do 8h , onda meditacija do 11h, zatim pauza za ručak do 13h, potom meditacija do 17h, potom marenda i odmor do 18h, zatim meditacija i razgovor sa profesorom do 21h. Ko želi može da napusti centar pre nego što počne otvorena operacija na vašem mentalnom telu, baš se tako izrazio naizgled nežni volonter. Čekaj, stani! Kakva operacija, kakva je ovo zajebancija?
Pomislih da ustanem i kažem odlazim, ali rumeni ponos u opancima i šajkači pljusnu mi šamar; sedi seljače goljo!
Odlazim na spavanje, sklapam oči, činilo se da posle nekoliko sićušnih trena zvuk gonga zavibrira prostorom… mislih da sanjam…ali jutro bejaše… ustajanju vreme. Kupimo ćebad i ko je šta imao, i odlazimo u salu za meditaciju- ogromni hangar popločan plavim strunjačama. Svako dobi svoje mesto na kome će zakucan ostati do desetog dana. Predhodno veče naučiše nas Anapassani, metodi opserviranja suptilnog disanja. Jednostavno, ništa teško rekoše; samo se skoncentrišite na mesta gde vazduh dodiruje unutrašnju stranu nozdrva, kao hladna voda kad se prolije na vreli tiganj, takva je senzacija-govorio je Učitelj Goenka.
I tako, sedoh i pokušah da se skoncentrišem na disanje. Ništa lakše kao što rekoše ali prva dva-tri udisaja, ali odmah posle njih pali se mešalica; gde sam bio?, šta će biti?, šta keva u Bg-u sprema za klopu i da li se Fabijana sunča na Ipanemi?
Tako ubih prvu čuku ipo a na meditaciji posle doručka rekoše da koncentracijom na disanje oštrimo mentalne noževe za operaciju na umu koja počinje za tri dana. Šta?, pomislih i htedoh prvog jataka pored da upitam, jesu li ovi normalni?, ali se setih zaveta. Tog dana počinje tortura. Pokušavam da se skoncentrišem da disanje i svaki put posle nekoliko minuta misli počinju nekontolisano da zuje. Na silu usmeravam pažnju na disanje na vrhu nozdrva, na onaj deo kao da mi je neko kao kravi probušio nozdrve metalnom mindjušom, ali mi ni to ne polazi za rukom. Osećam nervozu, ostali studenti oko mene naizgled uspevaju do postignu tehniku disanja-melje me osećaj inkopetencije. Psujem u sebi i ukrštam poglede za ostalim zabludelim studentima koji špartaju salu očima tražeći istomišljenike.
A u prvom redu do profesora nepomični kao bronzani kipovi sede studenti koji su već pohađali nekoliko kurseva. Šta li se dešava u unutrašnjosti ovih mladića kad sede ovako nepomično kao bića sa druge planete? razmišljam i posmatram ih satima. Jastuci ispod njih, sede u lotosu ili kleče na kolenima. Tragovi života neprimetni na tim zaleđenim telima. Scena kao iz filma Osmi putnik gde je slinavo čudovište pobolo svoje larve u ledenom hangaru.
Te večeri odlazim na spavanje polu lud i zverski umoran i posle deset minuta ponovo Vipassana; ovog puta učitelj suptilnog noćnog disanja drži čas- baja od 150 kila žive vage, hrče kao da mu je svaki izdisaj poslednji. Ostali spavači ustaju, negoduju, uzdahuju duboko, šatro se nakašljavaju ne bili ga nekako probudili, ali baja ne jebe živu silu- pilana se nastavlja tokom cele noći. Sanjarim da spavam.
Narednog jutra ustajem polupan ali ipak odlazim na meditaciju, zauzimam jadnu pozu za meditiranje zguren kao sužanj, činilo se da je tako lakše ali noge ubrzo počinju da bole, ramena se urušavaju a kičma se pod teretom tela savija kao vozna šina tamo kod Knina. Majko mila, pa zar još osam dana ovoga? Uzimam stolicu, probavam da se namestim, neide. Zatim odvlačim moju strunjaču do zida, sedam u lotos pozu i naslanjam leđa na zid. Posle pet minuta tonem u plitki san i kljucam kao beogradski stonder na horsu. Ha, evo ga rešenje za prebroditi ovih osam vekova što me deli do slobode.
Preživljavam taj dan kuntajući u sali za meditaciju. Uveče istog dana, Učitelj Goenka, najmilnijim glasom ikad ćutim preko TV ekrana saopštava tehniku Vipassane sa kojom počinjemo od sutra.
Evo kako sam ja to ukopčao:
Veliki Učitelj Goenka, neka se zlate stope njegove, reče da u svekolikom postojanju postoje univerzalni zakoni i osećanja: ljubav, mržnja, bol, tuga, ljutnja, empatija, itd… su osećanja koja svi ljudi na planeti osećaju bez obzira na boju kože i veru koju ispovedaju. Okay, složih se sa njim.
U Univerzumu, nastavi On, postoji i jedan koji je za celo vidljivo i nevidljivo postojanje univerzalan: sve što se u određenom trenutku pojavi ima svoj vek trajanja i sigurno u jednom momentu nestaje. Univerzalni zakon da se sve svo vreme u nekom svom ritmu konstantno pomera jasno potvrđuju reke, planine, mora, vatra, tela, vazduh, vasiona, reči, rečenice, bolovi, sreće, tuge, ljubavi,životi a i nove države koje su nastale na skeletima starih. Okay, pomislih, i ovo je istina.
U prirodi postoji nedeljiva subatomska čestica, nastavio je Učitelj Goenka, neka reči Njegove večno žive, koja vibrira brzinom od trilion on and off-ova u sekundi. U jednom trenutku ta subatomska čestica je vidljiva a već narednog trena nestaje i kvantni fizičari zbog nemogućnosti da utvrde u kojoj dimenziji se čestica gubi, tu pojavu mračno nazvaše dark matter, ili crna materija. Okay, i sa ovim se slažem. Do duše nisam svedočio eksperimentima ali vidim da se naučnici sa svih kontinenata, različitih vera i boje kože slažu sa tom teorijom. I sam sam dosta čitao o kvantnoj mehanici i pogledao veliki broj naučnih dokumentaraca na tu temu i sećam se da je u jednom od filmova savršeno prosto, kroz crtani film, bio pokazan eksperiment kada su naučnici u laboratorijskim uslovima pokušali da snime ponašanje subatomskih čestica kako bi teoriju i dokazali, ali kad su u eksperiment postavili instrument za snimanje, čestice su volšebno počele da se ponašaju po sasvim drugom obrascu nego pre postavljanja instrumenta. Kao da su čestice nekako osetile da su posmatrane!
Mislim da se kvantna fizika trenutno zakočila na toj neverovatnoj činjenici i da je ovo naše ludo doba pravo vreme da u sebe ludo zaljubljena nauka konačno prizna postojanje sila koje se naučno prosto ne mogu dokazati. Ali da se ne pravim pametan pređimo na meditaciju Vipassanu koja se bazira na eksperimentisanju gore navedenih pravila u okvirima tela.
Moram primetiti, ali eto ne mogu dokazati, da subatomske čestice moga tela kad su u off modu (crna materija) nemaju drugo gde da odu već u mentalno telo ili um, nazovi kako hoćeš. Ovo sam zaključio jednostavnom konstatacijom da sam svestan postojanja uma-mente kao i sva ostala umno zdrava ljudska bića, ali jednostavno ne mogu ga/je dodirnuti, niti pronaći centar u mozgu gde se krije to jebeno Ja.
I pre nego što uronimo u medijaciju, umalo da zaboravim i najvažniji princip Vipassane a to je zauzeti odgovarajuću poziciju za meditaciju tokom koje leđa trebaju stajati pravo, zatim zatvoriti oči i pažljivo opservirati telesne senzacije( bol, svrab, kašalj, češanje, gutanje pljuvačke, golicanje, razne vidove suptilnih vibracija…itd) i pritom se truditi ne reagovati na njih niti ih deliti na dobre-loše, prijatne-neprijante. I ceo taj proces posmatrati inteligentno, objektivno, strpljivo…
Zašto?
Tim principom ostavljamo um bez njegove glavne klope a to je dualizam. Da pojednostavimo; zamislimo da je um sijalica koju pali naizmenična struja: struja ima dva polariteta i to su jel tako?,pozitivni i negativni, i sijalici nije bitno koja će od ta dva polariteta da dodirne prekidač. Pukom opservacijom telesnih senzacija ne stvaramo telesne naboje plusa i minusa i time ne palimo svetlo uma. Staloženost znači…
Idemo…
Jutarnji gong vibrira u ušnoj školjci, ustajem mrtav umoran jer časovi noćnog suptilnog disanja traju po vascijelu noć, otvaram oči, odlazim do klonje, umivam se, gledam se u ogledalu i provaljujem nestrpljenje za Vipassanom. Odlazimo u koloni kao Ruski zarobljenici u salu sa meditaciju, pronalazim svoje mesto u mraku, stavljam jastuče pod dupe junačko, ispravljam leđa- zatvaram oči i tonem. Posle 5-6 minuta osećam bolove u kolenu…okay, ako se bol pojavio trajaće neko vreme a onda mora da prođe, barem tako zbori univerzalno pravilo. Bol ne popušta neko vreme i trenu kad pomislih da je Vipassana zajebancija, setih se da ubacim posmatrača u priču te pomeram pažnju na bolno mesto, jer posmatrač poseduje moć da menja tok kretanja subatomskih čestica…posle nekoliko trenutaka bol nestaje. Fuck me!
Okay, posle nekoliko minuta pojavljuje se senzacija u leđima: strujanje neko dizalo se uz kičmu, osećam boluckanje ali ništa strašno…ne reagujem!… primenjujem šemu observacije i mentalnom kamerom snimam kičmu…posle nekoliko trenutaka senzacija se gubi. Jebem ti sve pa ovo zaista šljaka!
E onda me napada svrab na uvetu, desna trepavica počinje da pleše, trpim neko vreme kao ali ne dugo. Pomeram ruku i češkam se po uvcetu. 1-0 za um.
Jedva sam dočekao kraj tog prvog seta, ispružam nogu misleći da mi je koleno puklo, osećam trnce i bol u čašici kolena ali posle nekoliko minuta masiranja bol nestaje.
Ništa. Zauzimam pozu lotosa, koja mi je by the way najteža od svih, ali okuražen malopredjašnim iskustvom hrabro sedam, ispravljam kičmu i zatvaram oči. Odmah po zatvaranju kapaka počinje mučenje senzacija sa tri različite strane, koleno, kičma, a podkolnična kost pulsira kao da će se svakog sekunda rasprsnuti pod težinom tela. Stežem zube i tog trena kapiram da je i to senzacija, zato otpuštam stisak i trpim na suvo. Prelazim mentalnom kamerom pojedinačno svaki od tih upaljenih delova tela i posle nekoliko minuta senzacije isparavaju. Smejao bih se ali senzacija je i smeh. Mirujem.
Onda duhovni smrad napušta telo i teški znoj curka mi niz leđa i stomak. Bazdim ali trpim. Senzacije se potom javljaju na nekoliko različitih mesta i osećam vibracije iznad temena. Ne behu bolne, nisu ni golicale- vazduh se jednostavno tresao iznad moje glave. Bolovi u telu postaju intenzivniji, vibriranje iznad temena postaje sve jače, vata me prpa i čujem glas…otkoči se…najebaćeš.
Izlazim iz poze pomalo zabrinut, odmršnjavam noge, češkam se po glavi, masiram članke nogu i provaljujem da me um ponovo napalio. Čekaj, gde nastaju sve ove senzacije jer mene zaista ništa ne boli?
Um me opasno kara , konstatujem i ponovo zauzimam u pozu.
E nećeš više mamicu ti tvoju. Sedam na potkolenice kao kakva japanska gejša, guram jastuče između nogu i zadnjice, čvrsto rešen da izdahnem u pozi. Zatvaram oči, ispravljam kičmu i uranjam. Ne osećam nikakve senzacije, ali ovog puta mešalica misli kreće takvom brzinom da melje da sam posle nekoliko trenutaka morao da otvorim kapke…bio sam ubeđen da će očni živac da mi eksplodira. Naravno ništa od toga nije bila istina….uuu…pa sa ovim bajom nema zajebancije.
Zauzimam pozu za peglanje ali gong označi početak doručka. Fucking shit, pa zar je već prošlo sat ipo!
Odlazim na doručak i posle klope hitam na odmor u spavaonu koji sam predhodnih dana koristio za kunt, ali ovog puta ležem na krevet, ukrštam ruke ispod glave kao đevrek,i gledam u plafon. Razmiljam Vipassani…
Minut za minutom, sat za satom, dan za danom moja glad za čučanjem u pozama, trpljenjem bolova i ostalih telesnih senzacija povećava se rapidno… Jedne večeri svemoćni Učitelj Goenka, neka se zlati ime Njegovo, ponovo progovori; studenti posle nekoliko početnih dana obično prave grešku i stvaraju želju za bolovima, a jedini obrazac za ispunjavanje želja je bezželjnost. Bum!
Ta rečenica obavlja akupunkturu na mom mozgu i pokreće neverovatan broj procesa koji su na đubrištu memorije stajali zatrpani kvatrilionima nepotrebnih novinskih i televizijskih informacija. Naredno jutro ustajem ozbiljan da konačno istinski uronim u sebe i počnem sa posmatranjem grubih i suptilnih senzacija na telu bez pridavanja bilo kakvog značaja i jednima i drugima.
Bejaše to sedmi dan Vipassane. Tog jutra spavalo mi se kao izgladnelom vojniku na mrtvoj straži ali volja u meni ključala je kao upaljena Etna. Odvlačim se u salu za meditaciju, sedam u gejša pozu, guram jastuče između peta i zadnjice, ispravljam kičmu i zatvaram oči…
Uranjam kao peščani sta u sebe i posle samo nekoliko minuta telesne senzacije se pale kao fliper na mulitobolu… ne reagujem… kašalj prvi počinje da me loži…observiranjem grla skidam senzaciju…zatim jedna pregorela crna misao nabijena negativnim emocijama iz prošlosti iskače kao hleb iz tostera…vibrira…smeši se…loži me …znam… posmatram…observiram…onda lagano odlepljujem emocije kao pozadinu sličice sa misli…. olakšan od težine emocije imidž nestaje u etru… emocija se rastvara i nestaje…bolovi u kolenima stvaraju senzaciju da su od keramike…keramika počinje da puca…lomi se…osećam krckanje… trpim…ne reagujem…znoj lije sa mene kao da sam pod tušem…gubim pojam o vremenu…kičma škripi od bolova…posmatram i trpim… onda u igru utrčavaju nervi na vratu…cvrče kao jaje na tiganju…usmeravam pažnju na njih…polako se gase…umor pomaže da zaboravim…kukovi pucaju kao da su od stakla…bolovi postaju nesnosni…osećam da mi nervni sistem isparava…isparenja bola uvijaj se kao dim lagano uz kičmu… misli iščezavaju…telesni bolovi stežu me u bure sadašnjeg trenutka…tu sam…prisutan… moje telo i ja…posmatram um…osećam nešto se razliva po lobanji…nevidljivi sloj uma ogulio kao glavica crnog luka…i odmah zatim materija se izliva u obojenu vibraciju…
Koža više nije a graničnik između mene i Toga…
Senzacija straha doleće…posmatram…ne reagujem… levitiram u beskraju….
…osećam ljubav ali ne bih ljubio
…osećam moć ali ne bih vladao
…osećam znanje ali ne bih pametovao……
Ulazim u srce…tamo je sve…
Kičma mi se polako uvija kao u preistorijskog reptila… dah polako teče kroz bronhije potom ulazi u grudni koš a tamo savršeni brak srca i pluća…
udisaj-ukucaj… izdisaj i iskucaj…prija…mirujem…
… zatim polećem…pretražujem…posećujem drugare…ulazim u njihova tela…gledam organe…posmatram misli…ulazim im u polja… suze na mojim obrazima….
Potom posmatram sopstveni um……on vibrira istom brzinom kao i materija…dva voza tutnje istom brzinom jedan pored drugog…a-ha…posmatrač u vozovima misli da se vozovi ne pomeraju… um na off-u…stvarnost na on-u…
…čujem krckanje kolena meditanta pored mene…komšija se pomera…pojavi se misao da će se možda saplesti i pasti na mene… to nije moguće… ja nisam tamo…
…neko koristi moje telo ko se prestavlja imenom datim…ha-ha-ha…ako je materija igra uma zašto to ne bi bilo i ovo prekrasno stanje?…nema veze…
…osećam žeđ…da otvorim oko?… nemoj ostani ovde…otvori žedan si…vara te opet…ma jok!, samo održavam tvoje telesne funkcije…žedan sam…ma jok nisi…spuštam pljuvačku i sa njom svest silazi niz grlo…osećam kako se spoljni svet ponovo slaže…observiram signal očnog živca…podižem roletnu i izranjam… napolju čekaju misli…prelaze preko mene kao po bioskopskom platnu…a-ha one ne postoje bez mene a ja sam bezbojan bez njih!…otvaram drugo oko…gledam oko sebe…ljudske čaure sede nepomične …žmure i bulje u unutrašnjost kapaka…posmatram svoje ruke…gledam u noge…nemam kontrolu nad njima…palim mentalnu kameru i snimam ekstremitete… …prvo se pali desna, zatim leva ruka…otkočinjem prste na nogama i rukama dodirujem kolena…usporen sam kao kornjača…strahić od telesnih lomova se javlja…ne mari…znam da je senzacija…
Polako ispravljam vrat kao gušter sa Galapagosa…prijaju pokreti spori…ovo je pravo stanje…ovo je istinsko znanje…
Odmrsujem jednu nogu, zatim drugu…još uvek ne mogu da se uspravim i ustanem…strpljivo sedim i čekam…trnci polako iščezavaju… podižem jedno koleno i spuštam taban na pod…u tom trenu zvuk gonga kao note dragog songa…
Pucketaju koske…škripe zglobovi…krećem se usporeno kao kroz rezervoar ulja…deset minuta hodam do izlaznih vrata…otvaram ih…napolju crveno sunce izronilo iz zelene poljane…mačevi svetlosti probadaju oči… ne osećam bol…gledam u sunce…
Posle neke vremenske jedinice osvrćem se oko sebe…a tamo kao mungosi izašli iz rake, poređani ostali mužjaci… i oni nemo gledaju sunce…isto pitanje svima vibriralo iznad glave…jel moguće da ovo sunce zaista ne postoji?
Dolazim na doručak zadnji…ne osećam glad…pun stomak meditacije…
Jedva čekam da se vratim na meditaciju…zauzimam pozu…zatvaram oči i ponovo ronim…savršeno stanje se ponavlja…ne osećam bolove…ne marim…do uveče surfujem na istom buzzu…u pauzama koračam, smeškam se i gledam ispred sebe…
Uveče odlazim na konak… počinju časovi suptilnog noćnog disanja…spavaonu se trese… ja se smeškam…jutrom ustajem pola sata pre svih i odlazim u salu za meditaciju…kao džanki jurim jučerašnji fleš…želja oduvala samu sebe…ha-ha-ha…upadam u zamku…na jučerašnju senzaciju zalepih etiketu prijatna…ne pojavljuje se više tokom celog boravka u centru…ne mari…makar sam video kako izgleda To…
Predzadnji i zadnji dan nas uče metti…meditacija empatije i ljubavi prema svim vidljivim i nevidljivim entitetima u postojanju…Učitelj Goenka peva pesmice toplim glasom…govori; neka sva bića osete mir, ljubav i dobrotu…i ranije čuh reči ove ali nikad om bojom glasa…sedim u lotosu….očiju sklopljenih…počinjem da plačem…kao sisa…plačem…jecam…sline mi cure niz nos…padaju na tlo… senzacija…ne reagujem…jecanje guši… ne reagujem… tako ceo zadnji dan…kao i većina studenata…
Desetog dana skidaju zavet ćutanja…mužjaci i ženke ponovo se mešaju…žamor, razgovor, suze, smehovi…smeta mi buka…odlazim u spavaonu i buljim u plafon…ispuštam još suza…odlazim u klonju…gledam se u ogledalo i umivam…lobanja u ista…ali u očima drugi sjaj…
Narednog jutra beše zadnji dan…doručkujemo, razmenjujemo adrese i telefone…ljubimo se…grlimo… plačem ponovo…zašto siso?…ostao bih još koji dan…
Palim auto…nekoliko ljudi kreće samnom za Buenos Aires…stajem na pumpu da natočim gorivo…zamišljeno gledam ispred sebe zaboravivši na red iza mene…gledam u daljinu…automobilske sirene trube…ne marim… nervozni gaučo izlazi iz vozila …dere se i maše rukama…kano da je hteo bol naneti…okrećem se…posmatram ga…on menja kretnju i odlazi…
Dolazim na gajbu…sve bejaše kao i pre samo oluja razbila prozor…staklići na parketu i razmazana čokolada na srebrnom staniolu… prijatno-neprijatno?…pomislih da psujem…posmatram glagole psovki kako zuje…puštam ih da odu…
…čistim sobu zviždučući…zatim sedam za radni sto…palim kompjuter i ubadam OVA SLOVA…
Buenos Aires
Decembar 2013.
20 thoughts on “Vipassana”
Evo ja ne mogu da te nađem na društvenim mrežama pa moram iskoristiti ovaj način da ti se od srca zahvalim što si napisao ovaj text i 5 puta me do suza nasmejao u pola 4 ujutru dok sam na poslu, nakon kratke meditacije jer me je glava bolela. Elem, glava više ne boli da l’ zbog meditacije ili zbog tvog teksta ali svako dobro ti želim ti nepoznati čoveče i veliko ti hvala. Nisam još uvek sigurna zašto ti se zahvaljujem ali hvala ti. Na smehu. Do suza.
Živ bio.
♥️
Pozdrav iz Budve.
Svaka cast.
https://medium.com/the-mission/how-one-unknown-professor-wrote-two-international-bestsellers-that-changed-our-understanding-of-94d89e008b6a
Billy majstore svaka cast za tekstove. Ovo sto sam do sada procitao mogu samo da ti kazem – svaka cast! Upoznali smo se kod Grbe u „klubu 22“ i ostao si mi u pozitivnom secanju! Sve najbolje.
SJAJNO ! Bravo covjece …….
Hvala. Između ostalog i na tome što si mi dušu od srca nasmejao!
🙂 🙂 🙂
Hi Alex, kao što sam ti obecao ,javljam se po završenom desetodnevnom VIPASSANA kursu, doduše sa zakašnjenjem od neka dva meseca. Pošto živim u Nemačkoj,odlučih da odem u mesto Triebel u pokrajini Sachsen. Za nekog ko je dosad samo citao o meditaciji ili probao da meditira ,beše to veoma veliki korak, kako na psihičkom tako i na fizičkom planu. Po dolasku me je odušeo izgled tog kompleksa, sve nekako uredjeno, sve na svom mestu, neka mirnoća.Posle prijavljivanja odlazak u prostorije za spavanje, gde smo bili nas 15 u jednoj sali koja je nekad služila za meditaciju. Beše nekih raznih likova, prilikom upoznavanja primetih da ima dosta stranaca (ljudi koji nisu Nemci).Bilo je oko 60 muškaraca i 60 žena, od kojih smo bili odvojeni.
Prva tri i po dana ANAPANA-e beše vrlo teško za mene. Prvo da sedim miran tih 10 sati u toku dana , jer me je čini mi se svakih par sekundi nesto bolelo. Onda nisam mogao da sastavim par sekundi da se koncentrišem na disanje i prostor izmedju gornje usne i nosa. To su bile borbe sa samim sobom na koje nisam racunao i koje su mi u startu teško padale. Gledajući pojedine kako se par sati ne pomeraju beše mi još gore. Ali svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Uspevao sam sve duže da ostanem u jednom položaju, uz pomoć par jastučića, ali su bolovi i dalje bili tu.Bio sam sve bolji u disanju i koncentraciji.Treći dan popodne dobijem osecaj sreće, činilo mi se da mogu da poletim, ne znam kako da reagujem i to me drži do uveče dok nam učitelj Goenka ne objasni da su to samo senzacije prema kojima treba ostati ravnodušan. Ubi me čovek u pojam, a ja balkanac već upitao sebe zašto kurs traje deset dana kad sam ja to već za tri dana ukapirao. Četrvtog dana je bio prelazak na VIPASSANA-u i uz instrukcije učitelja Goenka počesmo da se koncentrišemo na senzacije po telu. Kada je poceo taj tzv. REZ i skeniranje tela od glave do pete i obrnuto, ja sam dobio osećaj da mi se glava cepa na pola i dobio takve bolove da sam mislio da ću poceti da kukam iz sveg glasa.Taj bol mi je ostao u glavi sledeća četiri dana i osecam ga poneki put i dan danas, dva meseca posle toga. U toku REZA više nije bilo nekih ekstremnih senzacija. Onda se sledećih dana nastavlja sa raznoraznim osećajima, toplota da celo telo maltene gori, zatim hladnoća,bolovi u razni delovima tela, pa me svrbe ledja , onda me pecka nos, itd. Ali ja i dalje imam osećaj da me boli svaka koska u telu od sedenja. Negde šestog dana sam imao takve bolove , a nisam hteo da se pomerim iz sedećeg položaja, da sam imao osećaj da upadam u neku rupu i da je sve crno oko mene i da ne mogu da reagujem niti da se pomerim . To je posle nekog nekog vremena prestalo, ali su bolovi ostali. Zadnjih par dana sam bio oguglao na bol, tako da sam sa zadovoljstvom išao u salu za meditaciju.Nisam uspeo da doživim to što si ti opisao ( mislim da to da si prešao u neku drugu dimenziju) , ali nisam ni malo razočaran zbog toga. Nastavio sam kući sa meditiranjem , naravno koliko mi obaveze dozvoljavaju, i uveren sam da cu ja to sledeći put doziveti. Ovo je bilo nešto najbolje sto sam uradio za sebe u zadnjih par godina.
Želim da te pohvalim za tvoje slikovito i duhovito opisivanje meditacije ( od puckanja kostiju i škripanja zglobova do hrkanja tipa koji spava pored mene i toga šta žena radi dok ja meditiram), kome sam se često smeškao dok sam meditirao.
Hteo bih da preporučim VIPASSANA CENTAR TRIEBEL ljudima s naših prostora, jer se predavanja odrzavaju paralelno na nemačkom i engleskom jeziku. Za potrebne informacije vam stojim rado na raspolaganju.
Pozdrav
Nebojsa
Hej Nebojsa,
hvala na ponudi. Evo ja Sam zainteresovana i ako moze da podjelis link ili kontakt informacije za centar Triebel.
LP
Sladjana
Sta reci na sve ovo osim respect. Procitao sam sve tvoje clanke i zadivljen sam svime sto sam procitao. Vec neke vrijeme citam knjige o duhovnosti/samospoznaji, praktikujem jogu, pokusavam da primjenim razlicite koncepte i samo mogu reci nije lako…
Raspitivao sam se i u Srbiji u toku 2015. godine nece biti organizovani kursevi, a za Hrvatsku/Sloveniju ne znam…
Veliki pozdrav za sve dobre ljude!
Bojan
BiH
Najduhovitiji i najiskreniji tekst na ovu temu. Uzivala sam i slatko se nasmejala citajuci ga. Bravo za autora
Pozdrav druze, interesuje me da li si opet isao na kurs? I ako jesim, kako je bilo drugi put?
Aleksandre svaka cast,skidam kapu ljudima kao sto si ti, koji su sa ovih prostora i dozive ovakve vrste spoznaja,prosirenja svesti ili kako god se to zove…u potrazi za nekim odogovrima sam poceo da se interesujem za ovakve stvari i mic po mic sam dolazio do raznih knjiga,ljudi koji su me upucivali na neke druge knjige i teme,pa sam tako nabaso i na tebe i mogu reci da si me odusevio i veoma zainteresovo za ceo taj koncept koji radis u juznoj americi,sve sa hranom,putovanjima,meditacijom…uglavnom da ne duzim,kad skupim pare dolazim 🙂
Srdacan pozdrav!
Billy , barabo , sta uradi ??? Pozdrav od skolskog druga RADICA !!!!
Hej Aleksandar, taman sam pročitala tvoj članak na novi svjetski poredak i reko interesantno idem malo da saznam više i dovede me do ovdje….več duže vrijeme razmišljam o tome da se sve nalazi u našem umu i da je rješenje svega u nama a ne uzimanjem supstanci iz vana…pročitala sam par knjiga o tome i da slažem se da meditacija može puno toga učiniti……..super je što te put odve tamo i što si uspio u tome…..nadam se da će i mene odvesti i da ću uspjet pronaći taj mir sa sobom i svemirom u sebi…….lp
kako doci do tog kursa? nisam shvatila, da li se organizuje samo u određenim zemljama, mestima? da li imaju problem ljudi koji ne znaju engleski jezik?
Hoal dan…
izadji na sajt Vipassana i naci ces sva obavesstenja…ne verujem da si se se sad javila jer trenutno volontiram u Vipassana centru u argentini i vec sam ovde mesec dana…radimo na livadama, meditiramo, ljuti vegeterijanizam i opasna skvadra…
ne brini za jezik… predavanja su na engleskom ali imaju posebne prevode za studente iz bilo koje zemlje…
mislim da se u srbiji odrzzavaju kursevi u julu i avgustu tamo negde kod subotice…
proveri nisam siguran…ako imas joss nekih pitanja javi se slobodno
saludos desde argentina!
Svaka pohvala za uspeh opisan i sav nakon sto si postigao na ovom polju.
Za ovakvo jednostavno pisanje o dozivljaju i toku meditacije, hvala ti, pa hvala! Trazio sam prevod Boska Milosavljevica „Umetnosti zivljenja“ od Vilijam Harta, al’ ne mogavsi da se setim naziva kucnuh Vipassana i naleteh na ovaj tekst… Odusevljen sam! To sto neko od „mojih“ ljudi, osim domovine mislim i na obicnog, jednostavnog coveka s svim pratecim pizdarijama i dikama licnosti koje idu uz ovaj mentalitet(racunajuci samo one sto zadrzase vaspitanje casne porodice i njen smisao), uspeo u ovom putu sto vodi ujedinjenju uma i tela s svim ostalim, daje motivaciju u istrajavanju i vracanju na prelazak istog! Htedoh da izgnjavim dalje svojom pricom o pokusajima, al’ bih ipak inspirisao pricom uspeha kad i cim ga postignem.
Verujem da si odmakao dosta dalje u shvatanju toka prirode univerzuma i mogucnosti skladnog uticaja s njim, takodje i da prenosis na okruzenje pozitivnu energiju, kao sto si odmah zapoceo pricom ovog iskustva.
Da bih nekako pokusao uzvratiti, hteo bih te uputiti na tehnike koje bi ti pomogle za sticanje, skladiscenje i upraznjavanje znanja. Kao jednog od primarnih cinioca mogucnosti coveka.
http://www.babun.net/images/stories/pdf/brzo-citanje.pdf
http://volimbiologiju.files.wordpress.com/2013/09/169208462-toni-buzan-mape-uma.pdf
Ako te zainteresuje pogledaj i ostala izdanja autora. Nemoj zameriti ako te ne zanima ili ne treba, vec prosledi koje kude zatreba. Znas vec… Dobro se dobrim vraca u razlicitim formama osecaja.
S postovanjem
Baraba, na putu do „COVEKA“
Hola bambi…
sorry tek sam sad video tvoj komentar i neces verovati da se nalazim u centru za meditaciju vipassana u argentini…volontiram…nisam se prosvetlio vec sam se dekintirao kao guja a ovde mozze da se ssljaka za konak i klopu…masovna meditacija, rad na livadama i konstrukciji ccentra, rvanje sa egom, hladnoccom, gladju, ali koliko vidim iz tvog texta, poznato ti je da se bas u ovakvim uslovima lome koplja…
preporuccio bih ti iz sveg srca da probas tehinku ako si u mogucnosti jer je vrhunskai istinita, i ssto je najvazznije ne pripada ni jednoj organizovanoj religiji…nema statua, nema slika, nema paljenja sveca i takvih rituala…
eto toliko, veliki pozdrav i pissemo se
saludos
Braaaate, jako! Mnogo jako!
Probao bih, napalio sam se dok sam citao, ali mislim, skoro sam siguran da ne bih izdrzao. Mislim, uzimajuci u obzir ceo proces, ceo tok od pocetka do kraja, ne verujem da sam toliko jak, izdrzljiv, slobodan, otvoren prema sebi a i prema drugima da se otvorim, udjem, trazim, savladam strahove, prevazidjem i sklonim sve ljudske prizemne osobine, istrazujem i najvaznije – sta cu da spoznam?!? Ali divim ti se, any way.
Ljubi te brat.
ovo je fenomenalno što si nam preneo, slična iskustva sam doživela letos u joga kampu, gde je nas petnaestak ljudi , živelo kao u ašramu, sa dnevnim rasporedom potpuno ispunjenim jogom ,meditacijom, i zajedničkim šetnjama po prirodi, i sve na sat, od 06 h ujutru do 21 h, i spavanje, kao u vojsci,i zaista sam doživvela te neke senzacije i fenomenalne osećaje koji su se menjali iz dana u dan, ali jedinstveni osećaj je zaista dostići to “ nešto“ TO, i osećaj da TO postoji. I dalje sam na putu, i dalje tragam za tim, borba sa umom traje, ne pušta, nekad se prepustim, nekad se predam, a nekad je TO moj bliski prijatelj i daje mi snage da nastavim dalje. Hvala što si nam ovo iskustvo preneo. Svako dobro i pozdrav
Hola Aleksandra.
drago je ccuti da postoji joss ljudi sa krssnog balkana koji istrazzuju po stazama razliccitih religija i verovanja…ako ti naidje inspiracija mozzda bi i ti sa nama mogla podeliss neka spiritualna iskustva? mislim da bi bilo jako interesantno da ccujemo joss jedno iskustvo na temu Toga…puno pozdrava iz B. Airesa
Un abrazo fuerte
Billy